O porijeklu jezika

  • Daleki preci današnjih govornika vlaškog i žejanskog (tkz. istrorumunjskog) i njihovih obitelji bili su balkanski Vlasi, nomadski pastiri koji su se u većim skupinama naselili u Istri u ranom 16. stoljeću. Vjerojatno je da su preselili tamo zajedno ili izmješani s populacijom govornika hrvatskoga jezika. Istraživanja su pokazala da brojni istarski toponimi potječu iz vlaškog i žejanskog jezika, što upućuje na to da su u prošlosti govornici toga jezika nastanjivali znatno veći dio sjeverne i središnje Istre nego je to slučaj danas.

    Prilično je sigurno da su odselili iz svojeg prijašnjeg zavičaja - planinske regije sjeverne Dalmacije - kako bi pobjegli pred osvajanjima osmanskih Turaka i/ili na inicijativu lokalnih istarskih mletačkih i austrijskih vlasti radi naseljavanja onih dijelova Istre koji su bili napušteni nakon dugog razdoblja ratova i epidemskih bolesti. Takav je slučaj sa Žejanama (Žejân), o čemu govore dostupni povijesni izvori.

    Mnoge srednjovjekovne bosanske i hrvatske kronike spominju prisutnost balkanskih Vlaha i govornika romanskoga jezika u područjima koja su blizu središnje i sjeverne Dalmacije ili koja graniče s njima, pa se čini da je činjenica da su nekoliko stoljeća boravili na tom prostoru nedvojbena. Jezični dokazi - postojanje starih, neistarskih hrvatskih posuđenica u tom jeziku te tipovi hrvatskih govora koji okružuju zajednice govornika vlaškog i žejanskog - također upućuju na pretpostavku da su u sjevernoj Dalmaciji živjele zajednice Vlaha govornika romanskoga jezika u suživotu s hrvatskim populacijama, prije no što su u grupama zajednički preselili na sjever, na otok Krk i u Istru. Slično tomu, postojanje posuđenica iz drugih južnoslavenskih jezika u vlaškom i žejanskom upućuje da su daleki preci današnjih govornika živjeli i na drugim područjima Balkana.

    Teorije o podrijetlu vlaškog i žejanskog jezika

    Vlaški, žejanski ili istrorumunjski je istočni, ili balkanski, romanski jezik i predstavlja jednu od četiriju povijesnih grana rumunjske skupine jezika. Ostale su tri grane dačkorumunjski (s vlastitim dijalektima, od kojih se jedan razvio u suvremeni rumunjski), arumunjski (kojim govori nekoliko većih enklava u Albaniji, Grčkoj i Makedoniji) te meglenorumunjski (kojim govori nekoliko vrlo malenih enklava u Makedoniji i Grčkoj). Za usporedbu, svi ostali romanski jezici pripadaju zapadnoj skupini romanskih jezika.

    Ne može se sa sigurnošću reći kada su se četiri grane prarumunjskoga međusobno razdvojile. Procjene o tome kada se to dogodilo variraju od druge polovice prvog tisućljeća pa sve do 12. stoljeća, za neke grane. U svakom slučaju, zbog zemljopisnih i povijesnih razloga, govornici tih jezika živjeli su od toga vremena nadalje sasvim razdvojene i različite jezične, kulturne i političke povijesti.

    Preciznih određenja odnosa vlaškog i žejanskog prema ostalim trima povijesnim granama prarumunjskoga - osobito prema dačkorumunjskome te modernome rumunjskome - također još uvijek nema.

    Povijesni lingvisti i dijalektolozi koji su se bavili tim pitanjem zastupali su dvije glavne teorije. Prva predlaže da je u jezičnom smislu vlaški ili žejanski "kći" dačkorumunjskog, dok druga kaže da je njegova "sestra".

    Teorija o "neautohtonom podrijetlu" vlaškog ili žejanskog predlaže da je on jedan od povijesnih dijalekata dačkorumunjskog i pretpostavlja da su preci dalmatinskih Vlaha došli u Dalmaciju iz područja Banata i jugozapadne Transilvanije u današnjoj Rumunjskoj, prije seobe u Istru, te da su se putem vjerojatno zadržali na nekim drugim područjima Balkana. Ova se teorija uglavnom temelji na postojanju "rotacizma" u vlaškom i žejanskom (u kojem se, npr., kaže "bire" umjesto "bine" u značenju 'dobro'), što je također karakteristika nekih dijalekata jugozapadnog dačkorumunjskog.

    Teorija o "autohtonom podrijetlu", s druge strane, tvrdi da se vlaški i žejanski odvojio izravno od prarumunjskog te da je jezički "sestra" dačkorumunjskog, poput arumunjskog i meglenorumunjskog. Prema toj teoriji, daleki preci današnjih govornika vlaškog ili žejanskog živjeli su na područjima južno od Dunava, prije seobe u Dalmaciju i kasnije u Istru.

    Osim ovih dviju glavnih teorija, postoji i treća, novija teorija o porijeklu, zasnovana na ideji "poligeneze". Ona se temelji na istraživanju starijih posuđenica u jeziku, koje vuku svoje porijeklo iz različitih južnoslavenskih jezika Balkana, te predlaže da su daleki preci dalmatinskih Vlaha, i današnjih istarskih govornika vlaškog i žejanskog, potekli iz različitih etnolingvističkih grana te da su nastanjivali područje s obiju strana Dunava.

    Iako je njegova jezička povezanost s ostalim trima granama balkanskih romanskih jezika neosporiva, vlaški i žejanski dovoljno se razlikuje od njih na svim razinama lingvističke strukture - leksičkoj, fonetskoj/fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj - da je međusobna razumljivost s govornicima bilo koje od ostalih triju grana balkanskih romanskih jezika teška, ako ne i sasvim nemoguća. Zbog mnogo stoljeća odvojena jezičnog razvoja i utjecaja susjednih jezika, u vlaškom i žejanskom razvile su se strukturne i leksičke inovacije koje ga čine jedinstvenim. Nepostojanje povijesnih podataka o ovoj populaciji prije 11. stoljeća, nedostatak zapisa na njihovu jeziku prije 19. stoljeća te na dačkorumunjskom prije 16. stoljeća upućuju na to da ne treba očekivati uskoro jednoglasno rješenje zagonetke od porijeklu vlaškog i žejanskog jezika.