O porijeklu jezika

  • Daleki preci današnjih govornika vlaškog i žejanskog (tzv. istrorumunjskog) i njihovih obitelji bili su balkanski Vlasi, nomadski pastiri koji su se u većim skupinama naselili u Istri u ranom 16. stoljeću. Vjerojatno je da su preselili tamo zajedno ili izmiješani s populacijom govornika hrvatskoga jezika. Istraživanja su pokazala da brojni istarski toponimi potječu iz vlaškog i žejanskog jezika, što upućuje na to da su u prošlosti govornici toga jezika nastanjivali znatno veći dio sjeverne i središnje Istre nego je to slučaj danas.

    Prilično je sigurno da su odselili iz svojeg prijašnjeg zavičaja - planinske regije sjeverne Dalmacije - kako bi pobjegli pred osvajanjima osmanskih Turaka i/ili na inicijativu lokalnih istarskih mletačkih i austrijskih vlasti radi naseljavanja onih dijelova Istre koji su bili napušteni nakon dugog razdoblja ratova i epidemskih bolesti. Takav je slučaj sa Žejanama (Žejân), o čemu govore dostupni povijesni izvori.

    Mnoge srednjovjekovne bosanske i hrvatske kronike spominju prisutnost balkanskih Vlaha i govornika romanskoga jezika u područjima koja su blizu središnje i sjeverne Dalmacije ili koja graniče s njima, pa se čini da je činjenica da su nekoliko stoljeća boravili na tom prostoru nedvojbena. Jezični dokazi - postojanje starih, neistarskih hrvatskih posuđenica u tom jeziku te tipovi hrvatskih govora koji okružuju zajednice govornika vlaškog i žejanskog - također upućuju na pretpostavku da su u sjevernoj Dalmaciji živjele zajednice Vlaha govornika romanskoga jezika u suživotu s hrvatskim populacijama, prije no što su u grupama zajednički preselili na sjever, na otok Krk i u Istru. Slično tomu, postojanje posuđenica iz drugih južnoslavenskih jezika u vlaškom i žejanskom upućuje da su daleki preci današnjih govornika živjeli i na drugim područjima Balkana.

    Teorije o podrijetlu vlaškog i žejanskog jezika

    Vlaški, žejanski ili istrorumunjski je istočni, ili balkanski, romanski jezik i predstavlja jednu od četiriju povijesnih grana rumunjske skupine jezika. Ostale su tri grane dačkorumunjski (s vlastitim dijalektima, od kojih se jedan razvio u suvremeni rumunjski), arumunjski (kojim govori nekoliko većih enklava u Albaniji, Grčkoj i Makedoniji) te meglenorumunjski (kojim govori nekoliko vrlo malenih enklava u Makedoniji i Grčkoj). Za usporedbu, svi ostali romanski jezici pripadaju zapadnoj skupini romanskih jezika.

    Ne može se sa sigurnošću reći kada su se četiri grane prarumunjskoga međusobno razdvojile. Procjene o tome kada se to dogodilo variraju od druge polovice prvog tisućljeća pa sve do 12. stoljeća, za neke grane. U svakom slučaju, zbog zemljopisnih i povijesnih razloga, govornici tih jezika živjeli su od toga vremena nadalje sasvim razdvojene i različite jezične, kulturne i političke povijesti.

    Preciznih određenja odnosa vlaškog i žejanskog prema ostalim trima povijesnim granama prarumunjskoga - osobito prema dačkorumunjskome te modernome rumunjskome - također još uvijek nema.

    Povijesni lingvisti i dijalektolozi koji su se bavili tim pitanjem zastupali su dvije glavne teorije. Prva predlaže da je u jezičnom smislu vlaški ili žejanski "kći" dačkorumunjskog, dok druga kaže da je njegova "sestra".

    Teorija o "neautohtonom podrijetlu" vlaškog ili žejanskog predlaže da je on jedan od povijesnih dijalekata dačkorumunjskog i pretpostavlja da su preci dalmatinskih Vlaha došli u Dalmaciju iz područja Banata i jugozapadne Transilvanije u današnjoj Rumunjskoj, prije seobe u Istru, te da su se putem vjerojatno zadržali na nekim drugim područjima Balkana. Ova se teorija uglavnom temelji na postojanju "rotacizma" u vlaškom i žejanskom (u kojem se, npr., kaže "bire" umjesto "bine" u značenju 'dobro'), što je također karakteristika nekih dijalekata jugozapadnog dačkorumunjskog.

    Teorija o "autohtonom podrijetlu" s druge strane tvrdi da se vlaški i žejanski odvojio izravno od prarumunjskog te da je jezično "sestra" dačkorumunjskog, poput arumunjskog i meglenorumunjskog. Prema toj teoriji daleki preci današnjih govornika vlaškog i žejanskog živjeli su na područjima južno od Dunava, prije seobe u Dalmaciju i kasnije u Istru.

    Osim ovih dviju glavnih teorija, postoji i treća, novija teorija o porijeklu, zasnovana na ideji "poligeneze". Ona se temelji na istraživanju starijih posuđenica u jeziku, koje vuku svoje porijeklo iz različitih južnoslavenskih jezika Balkana, te predlaže da su daleki preci dalmatinskih Vlaha, i današnjih istarskih govornika vlaškog i žejanskog, potekli iz različitih etnolingvističkih grana te da su nastanjivali područje s obiju strana Dunava.

    Iako je njegova jezična povezanost s ostalim trima granama balkanskih romanskih jezika neosporiva, vlaški i žejanski dovoljno se razlikuju od njih na svim razinama lingvističke strukture - leksičkoj, fonetskoj/fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj - da je međusobna razumljivost s govornicima bilo koje od ostalih triju grana balkanskih romanskih jezika teška, ako ne i sasvim nemoguća. Zbog mnogo stoljeća odvojena jezičnog razvoja i utjecaja susjednih jezika, u vlaškom i žejanskom razvile su se strukturne i leksičke inovacije koje ga čine jedinstvenim. Nepostojanje povijesnih podataka o ovoj populaciji prije 11. stoljeća, nedostatak zapisa na njihovu jeziku prije 19. stoljeća te na dačkorumunjskom prije 16. stoljeća upućuju na to da ne treba očekivati uskoro jednoglasno rješenje zagonetke o porijeklu vlaškog i žejanskog jezika.